Zašto hrvatska arhitektura šutke nestaje

Hodajući centrom Karlovca prošlog jeseni, primijetio sam da je nestala zgrada koju sam uzimao zdravo za gotovo — masivni betonski objekt iz 1967., s reljefnim pročeljem koje je lokalni kipar izradio u suradnji s arhitektom Zoranom Ivančevićem. Na njezinom je mjestu ostala građevinska ograda i obećanje luksuznih apartmana. Nitko se nije žalio javno. Lokalni mediji nisu objavili ni crtu. To nije izoliran slučaj. Prema evidenciji Društva arhitekata Hrvatske, od 2010. do 2023. porušeno je ili radikalno preinačeno više od sto i dvadeset zgrada iz socijalističkog modernizma koje su bile nominirane za zaštitu, ali nikad formalno zaštićene. Procedura zaštite traje prosječno sedam do jedanaest godina — dovoljno dugo da investitor nađe pravni put koji je zaobilazi. Razgovarali smo s dr. Tomislavom Perakom, povjesničarom arhitekture s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji istražuje ovu pojavu od 2015. Kaže da problem nije samo administrativan: postoji kulturna nelagoda prema estetici tog razdoblja, koja se čita kao politički ostatak, iako je arhitektonski bila na razini europskog vrhunca. Fasade Ive Vitića, konstruktivizam Nevena Šegvića, regionalni modernizam koji je spajao mediteransku osjetljivost i internacionalni modernistički rječnik — sve to polako iščezava bez kataloga, bez plana, bez žalosti. Što možemo učiniti? Perak predlaže da se model zaštite reformira prema češkom primjeru gdje lokalne zajednice imaju veće ovlasti za privremenu zaštitu dok se čeka formalna procedura. Do tada, dokumentiramo — i pokušavamo barem zapisati što je bilo, prije nego nestane i sjećanje.